Monday, May 30, 2016

IZLOŽBA PROJEKATA - ALEKSANDAR RADOJEVIĆ



IZLOŽBA  333
(prof. Aleksandar Radojević)

Na moju veliku čast pozvan sam od strane prof. Aleksandra Radojevica da govorim na otvaranju njegove izložbe u ArtCentru u Čumićevom sokačetu.. Tekst koji sledi je tekst koji sam povodom te izložbe napisao i koji bi trebalo da bude objavljen u časopisu "Arhitektura".

 

Kažu da se velike stvari dešavaju na malim mestima. Na onima, na kojima ih i ne očekuješ. Važne stvari, velike ideje i ozbiljni projekti, često su iz sebe imali skromna mesta nastanka - sobe, garaže, stanove, kutke. U jednom takvom kutku u galeriji Art Centar u Čumićevom sokačetu na prvom spratu, sada već pomalo zaboravljenog tržnog centra, čiji deo su „oteli“ umetnici i dizajneri, desila se ovih dana jako velika stvar! Otvorena je izložba radova profesora Arhitektonskog fakulteta u Beogradu a kasnije i fakulteta u Podgorici i Banja Luci, arhitekte Aleksandra Radojevića.

Voleo bih da je ovo bila 333-a arhitektonska izložba! Znam da je to iluzija i prevelika lična želja pa sam poželeo odmah na otvaranju da se onda dese još najmanje 333! Nisam skroman! Zašto bih i bio? Radi se o arhitekturi. O poslu, kome čovek posveti svoj život a ona postane deo svačijeg života. Ili je koristimo i stanujemo u njoj, pa je hvalimo, kudimo i predlažemo da bi bilo bolje da... Ili je posmatramo kako statira na ulicama naših gradova, u svojim prostorno formalnim prikazima, modelirana, determinisana, dekonstruisana, postmoderirana ili modernistički utkana u tkiva naših gradova, sa kojima raste, sazreva, menja se, pre svega dajući im dušu. Ima li duše u arhitekturi? Ima li daha u njoj, koja stoji na vetrometinama vremena i predstavlja dugačke nizive i koridore životima, koji se odvijaju između njenih frontova i pročelja? Ima li duha u arhitektonskom stvaralaštvu prepunom ideja i uzleta, onakvih koji nas vuku na gore, u stalnom traganju za „istinom“ mesta na kome gradimo? Ima li arhitekata koji smeju da zatraže 333 izložbi arhitekture, u koju veruju i, za koju misle da jeste bitna u kulturološkom smislu za jedno društvo, jedan grad, jednog čoveka, pa na kraju i posmatrača koji je nemo posmatra? Svakako da ima. I grupa takvih ljudi je posetila galeriju Art Centra u vreme otvaranja izložbe i prisustvovala času arhitekture ali ne zbog činjenice da izlaže jedan profesor, već zbog činjenice, da je delo jednog čoveka ostavilo dubokog i važnog traga u vremenu i prostoru, na način koji se sve ređe vidi na arhitektonskoj sceni – bez želje da se ljudi okruže sopstvenom genijalnošću već da im se pruži mirna jasnoća. To je ono, što pored fantastičnog opusa, kojeg profesor Aleksandar Radojević iza sebe ima, predstavlja srž izložbe.
Na izložbi su predstavljeni panoi radova koji pokrivaju celokupnu karijeru profesora Radojevića i njegovu dugogodišnju saradnju sa profesorom Zoranom Petrovićem. Tu se nalaze projekti Doma kulture u Novoj Varoši, koji je u domenu stare Jugoslavije predstavljao jedan od najznačajnijih domova u državi, izuzetne akustike i domova koji je u tu sredinu doveo prvu predstavu „Kose“ Mire Trailović, odmah posle beogradske premijere! Dom kulture koji je zahvaljujući svojoj akusticu ugostio svojevremeno Prašku filharmoniju i koji je reprizirao celokupan repertoar Pulskog filmskog festivala dugi niz godina. Dom kulture u Novoj Varoši projektovan je po principima po kojima su rađeni ozbiljni objekti širom sveta i Evrope a projektant je u njemu predvideo prirodne materijale, nabavljane u kraju gde je objekat nastao, na razmeđi Zlatibora i Zlatara, na putu za manastir Mileševa. Tu su i projekti rekonstrukcije Doma Prosvete – izdavačkog preduzeća u Kragujevcu, koji temu knjige postavlja u sasvim drugačiju ravan ispred kupaca, autobuske stanice u Vršcu, stambenog kompleksa „Terazije“ u Užicu koji svojom likovnošću otvara prve teme bliskog susedstva po meri grada, ne narušavajući svojim konturama ritam ulice. Tu su izloženi i projekti muzejskih postavki ,u okviru muzeja vazduhoplovstva u Beogradu koji predstavlja jednu od najznačajnijih muzeoloških postavki na tlu stare SFRJ i po svom fondu i načinu izlaganja, zatim projekat kuće u selu Dević na Goliji, koji iako nije zaživeo, predstavlja odličan primer kako treba graditi u odnosu na okruženje i kako se kuća uklapa, prirodno stapa sa terenom. Posebno je interesantno da se i  „male teme“ u radu profesora Radojevića, postavljaju kao veliki reperi u arhitekturi ovog prostora. Porodična kuća „ognjište“ predstavlja odličan primer moderne interpretacije i moguće multiplikacije objekta, koji u svojoj reminiscenciji sadrži tradicionalno ognjište kao osnovni motiv. Dom kulture u Ivanjici, poslovni centar u Leskovcu, rekonstrukcija oficirskog doma u Beogradu arhitekte Jovana Ilkića, rekonstrukcije objekata i gradskih kuća, muzeja Vojvode Živojina Mišića u Struganiku, gradske kuće Bore Dimitrijevića Piksle, depandans Narodnog muzeja u Leskovcu i mnogih drugih, pokazatelj su neprekinute aktivnosti profesora Radojevića, koji se uz pedagoški,  bavi i projektantskim radom te podjednako uspešno zaokružuje obe celine. 

Poseban segment čine noviji projekti gde se ističu rekonstrukcija crkve sv. Pavla u Kotoru sa arhitektom Nikodinom Žižićem, Duhovnog centra na Zlatiboru, koji radi sa profesorom Borivojem Anđelkovićem, te objekat državnog protokola , muzičkog centra i kinoteke u Podgorici, sa arhitektama Nikodinom Žižićem i Goranom Radovićem. U okviru svog bogatog opusa, profesor Radojević ,kroz matični predmet na kome je predavao arhitektonsko crtanje, predstavlja i svoje crteže nastale u Španiji u Ovijedu, na Svetoj gori i nastavlja tradiciju najboljih crtača arhitekata ovih prostora, koji ni u jednom segmentu svog bavljenja strukom ne zaboravljaju osnovu a to je upravo CRTEŽ i konstantno ga neguju! 

Malo je arhitektonskih izložbi u Beogradu. Još je manje ovako sveobuhvatnih izložbi koje zaokružuju stvaralaštvo jednog arhitekte.  Ne računajući godišnju manifestaciju Salona arhitekture, koja predstavlja omaž stvaralaštvu arhitekata u prethodnom periodu,  BINU koja se kao već ustaljena manifestacija, ozbiljno bavi arhitektonskim temama, pokrivajući ih vrlo kvalitetnim predavanjima, tribinama, prezentacijama. Monografske izložbe gotovo i da ne postoje(!)ili, ako se dogode, zauzmu mesto u nekom kutku, baš kao što je Art Centar i budu izložba br. 333.

Da li je to, opet, samo pitanje čistog slučaja ili se stvari same tako poslože, ukažu na postojanje nečeg značajnijeg? Nekima, koji pragmatično posmatraju svet i stvari oko sebe, onima kojima je bliži mode lika iz romana Homo Faber,  Maksa Friša – Martina Fabera, kasnije pretočenog u filmsko ostvarenje“ Vojager“, čoveka praktičnog i racionalnog, njima značenje broja izložbe koja se održava trenutno u Art Centru u Čumićevom sokačetu, predstavlja možda baš puku slučajnost. Nama, koji smo je posetili, u tom malom prostoru, čini mi se, pre je bliska simbolika broja „333“, preuzeta iz nekih tumačenja nizova  brojeva,  gde taj broj govori da su u našoj blizini „uzašli majstori, od kojih možemo potražiti pomoć ili savet“. Mi smo bili sasvim sigurni u jedno – majstori su bili u umetničkom kutku galerije Art Centra te večeri! 

Posebnu zahvalnost za to možemo odati umetničkom savetu galerije Art Centra koja je prepoznala značaj ove izložbe: prof. Zori Davidović, dr Mirjani Popović Radović, Goranu Lončaru, Emiliji Marinković, Marleni Vajnberger Pavlović i Mariu Belanoviću kao i direktoru centra Darku Čonkiću. Na kraju mogu da im  samo poželim još 333 izložbe ARHITEKATA!

Srđan Gavrilović arh.

No comments: