Monday, July 04, 2011

Misliti arhitekturu - Kritika kao nužnost



Zapravo jedna ideja da se napravi sajt koji govori o arhitekturi i na kome se slovo "A" piše kao veliko slovo bila je osnovna ideja koja se rodila pre všse od deset godina. Danas je ona donekle zaokružna ali opet ne i dovršena. Zaokružena je kroz aktivno bavljenje kroz praksu i pisanje, povremene javne istupe na tribinama i u radio emisijama, konstantno traženje novih mogućnosti da se o arhitekturi i gradu, kao velikoj sintezi arhitekture govori i pise.

Teorija arhitekture, kao tema u ovom društvu postoji ali se nalazi skrivena iza zidova institucija koje bi trebalo da šire arhitekturu a ne da je zatvaraju u panaoptikum sistemskog. Sa druge strane, biti i nazivati sebe teoretičarem arhitekture, puno je teže i zahteva popriličnu dozu samokritičnosti u smislu toga ŠTA i O ČEMU neko ko se bavi ovom temom zapravo piše i na koji način to radi. I na kraju krajeva, osnovno pitanje je zapravo - koliko ljudi to istinski radi u svrhu podizanja same pozicije profesije - jer je to jedini benefit koji može da postoji, pošto ovakvu vrstu angažmana, u našem društvu, niko ali baš niko ne želi i da plati.

Baviti se teorijama, generalno gledajuci, u okruženju kao što je ovo, a da one nisu političke, znači stavljanje sebe na margine i to predstavlja svestan akt. Zato, između ostalog, kao uzročno posledična veza, nema ni arhitektonske kritike već se ona svodi na predstavljanje objekata, najčešće u superlativu, bez zauzimanja STAVA o tome. Kritiku, stav čini kritikom a ne opis onoga što više manje danas možemo pronaći na internetu, časopisu ili novinama. I taj stav mora da bude pre svega konstruktivan i stručno utemeljen! Kritikom ne može da se bavi svako, baš kao ni teorijom arhitekture! Zato postoji jasna linija između istoričara arhitekture i teoretičara! Ta linija je puno jasnija u onim društvima u kojima postoje i teorija i istorija arhitekture ali podvučene - obe, arhitektonskom kritikom!

A baviti se kritikom u arhitekturi znaci staviti sebe VAN margina i tokova - znači biti nepostojeća figura na "javnoj sceni" koja, zapravo kao takva i ne postoji. Kritikom arhitektonskog stvaralaštva, danas se na ovom području ne bavi gotovo NIKO! Pokušajte da napišete i prodate jedan KRITIČKI tekst o arhitekturi. To je apsolutno nemoguća mislja i to ne samo iz razloga što to niko ne želi da objavi, već iz razloga što to zapravo niko ne želi ni da pročita! Davno, sada tome ima vec dvanaest godina, pitao sam Ranka Radovića - zašto u svojim razmatranjima nikada ne napravi osvrt na našu arhitektonsku scenu - odgovorio mi je kratko... "Ko to želi neka kupi oklop!". Bio sam u prvoj generaciji slušalaca Rankove škole Moderne arhitekture na Kolarcu. I tu je sve bilo jasno... To je tako decenijama u okvirima struke i to je žalosno mesto našeg bavljenja ovim poslom jer nepostojanje kritičkog gledišta ili ne razmišljanje o arhitekturi, kao "ogledištu", zapravo oduzima vrednost i legitimitet samoj arhitekturi i predstavlja prvo mesto nestanka i teorije u arhitekturi pošto su teorija i kritička misao jako usko i blisko povezane. Obe MISLE arhitekturu. A danas je "misliti" arhitekturu vrlo retka tema. Proizvodnja je već nešto sasvim drugo.

Možda nas ova 2011 godina, zapravo i natera da počnemo da mislimo arhitekturu, zato što je veliki broj onih koji rade i crtaju arhitekturu ostao bez posla, pa se možda lati olovke kao poslednje slamke ka "bavljenju" temom za koju su izgubili dobre godine i odrekli se mnogih noći i izlazaka pa i delom normalnog života... MOžda zapravo, ovo baš i jeste trenutak, da počnemo da razmišljamo o arhitekturi sa velikim "A", jer na kraju krajeva, samo nam to ostane kada ne možemo da je proizvodimo... Da je "mislimo" i prevrćemo kroz reči, filozofeme i teme... Možda, samo tako ARHITEKTURA opet dodje na svoje mesto a arhitekte nadju nekakvo mesto u ovom limbu, između nekada i sada... Možda, baš i zbog toga u ovoj godini imamo toliko manifestacija koje su vezane za arhitekturu - od Salona arhitekture preko BINE pa do konferencije o arhitekturi i gradu, koju organizuje Urbanistički zavod već nekoliko poslednjih godina, koja u svoj centar sada postavlja ekološko, u smislu međuzavisnosti sa ekonomskim i prostornim. Možda sve velike arhitekture i počivaju na teorijama koje ih postavljaju i čitaju kao obrasce odredjenog vremena, modela ili modula.

Možda... Se sve to, sa prvim velikim poslovima, koji se tako dugo najavljuju, opet nestane i utopi se u produkciju i pravljenje kvadrata koje će neki nazvati arhitekturom ali koji bez zdrave kritike nikada to neće postati... Arhitektura, i danas to mislim, je kao i pre nekoliko godina, kada sam pokrenuo panel u okviru Salona arhitekture, najbogatija umetnost sa najslabijom kritikom.

2 comments:

Unknown said...

Arhitektura je doista umjetnost, i to čini mi se malo cijenjena kod nas

Srdjan Gavrilovic said...

Ne "malo" nego UOPSTE! Ali to ide sa obrazovanoscu sredine i odnosom prema kulturi u celosti. To govori i o tome koliki nivo obrazovanja zapravo poseduju oni koji odlucuju o i u ovoj zemlji. Zalosno ali istinito! Jos gore je sto u okviru STRUCNE JAVNOSTI ne postoji apsolutno NIKAKVA kritika takvog stanja stvari prema struci! Hvala Vam na komentaru,
S.G.